Stanley Donwood

Tijekom povijesti popularne glazbe često je dolazilo do suradnje između likovnih umjetnika i glazbenika. Primjerice, Andy Warhol, vodeći umjetnik pop-arta, organizirao je u svom njujorškom studiju „Factory“ multimedijalne događaje koji su uključivali glazbene nastupe grupe The Velvet Underground, projekcije Warholovih filmova te plesne nastupe i predstave redovitih posjetitelja njegovog studija, u kojem su se rado okupljali i Bob Dylan te Mick Jagger. Warhol je dizajnirao omote glazbenih albuma raznih izvođača, a među njima i slavni omot prvog albuma grupe The Velvet Underground & Nico te omot albuma Sticky Fingers grupe The Rolling Stones.

Likovni umjetnik i spisatelj koji redovito surađuje s Radioheadom još od njihovog albuma The Bends (1995.) potpisuje se kao Stanley Donwood, no pravo mu je ime Dan Rickwood. Djela Stanleya Donwooda kreiraju ikonografiju Radioheada i važan su vizualni pandan njihovoj glazbi.[1] Donwoodove slike, grafike, kolaži i animacije nastaju pod neposrednim utjecajem Radioheadove glazbe, pa su tako na njima nerijetko ispisani i stihovi ili fraze iz Radioheadovih pjesama, i obratno, likovni element time postaje iznimno bitan dio Radioheadovog stvaralaštva, jer se i oblikovanju omota albuma i popratne knjižice, ali i dizajnu internetske stranice pristupa s mnogo pažnje i promišljanja, nastojeći se zajedničkim konceptom ujediniti i ono auditivno i ono vizualno. Osobito su u tom smislu zanimljiva likovna rješenja za albume OK Computer, Kid A, Amnesiac i Hail to the Thief, pa ću se ovdje njima detaljnije pozabaviti.

Likovna rješenja za album OK Computer (1997.), koji je Radioheadu priskrbio svjetsku slavu, bave se tjeskobom i otuđenjem suvremenog čovjeka u doba užurbanog načina života i brzog tehnološkog napretka, kao uostalom i pjesme sa samog albuma. Ta tjeskoba manifestira se kao strah i nepovjerljivost prema društvu i njegovoj lažnoj sigurnosti. Nadalje, odnos likovnih djela i pjesama prema tehnološkom napretku obilježen je konfliktom između žudnje za tehnologijom i straha da ona u potpunosti ne prevlada našim postojanjem. Stoga su glavni motivi likovnih rješenja za ovaj album s jedne strane svima poznati znakovi koje susrećemo u našoj svakodnevici, kao što su putokazi, znakovi upozorenja, upute za korištenje inhalatora protiv astme i ostale (ilustrirane) upute za korištenje raznih naprava, [2] ali i simboli modernog (prividno) lagodnog života kao što su velike obiteljske kuće, brze prometnice, avioni, automobili i, naravno, kompjuteri. Stanley Donwood „izvlačenjem“ simbola, slika i natpisa iz njihovih originalnih konteksta i kombinirajući ih zajedno tehnikom kolaža postiže ironiju, a upravo je ironija ono postmodernističko oruđe koje nečemu već viđenom može dati posve novo značenje. Tehnika kolaža poznata je u likovnoj umjetnosti još iz vremena dadaizma i kubizma, a smatrana je i postmodernističkom tehnikom, jer ono staro i već iskorišteno ponovno koristi u novom kontekstu, ono poznato ponovno čini nepoznatim. Tako Donwood kombinira crteže, fotografije idiličnih pejzaža, rukom pisane tekstove, digitalno izrađene grafike, izreske iz novina, časopisa i već spomenutih uputa za korištenje kako bi na istoj slici prikazao shematizirani ženski lik koji sjedi za stolom i mirno objeduje i avion s natpisom „A love story“ [Ljubavna priča] koji se urušava, ili pak plažu prepunu bezbrižnih ljudi, unatoč tome što nad njihovim glavama prolijeću ratni avioni, a u daljini eksplodira atomska bomba.

Još jedan važan element prisutan je na ovim kompjuterski izrađenim likovnim radovima, a to je bijela boja, koja će igrati značajnu ulogu i u radovima za album Kid A, ali na drugačiji način. Ovdje kao da su slike „prešarane“ bijelim flomasterom ili korektorom, u želji da se nešto sakrije, prebriše, nešto što se više ne može razabrati ispod slojeva bijele boje, iako se nazire i provocira gledatelja. Ono što uznemiruje su i naizgled bezazlene, jednostavno dizajnirane sličice s kojima se susrećemo svakodnevno u medijima kojima smo okruženi, no ovdje su one popraćene riječima koje zapravo ne odgovaraju onome što vidimo, koje djeluju kao sablasni uljezi – „We hope that you choke“ [Nadamo se da ćete se ugušiti], „I’m sorry“ [Žao mi je], „Lost child“ [Izgubljeno dijete] ili „Oxygen should be regarded as a drug“ [Kisik bi trebalo smatrati drogom]. Ova strategija postat će specifična za Radiohead – suprotstavljanje onog svakodnevnog, trivijalnog, infantilnog i onog uzvišenog, mračnog, apokaliptičnog, a s osjećajem tjeskobe i „crnim humorom“ kao rezultatom, poput pastiša. Posrijedi je postmodernističko „dvojno kodiranje“ koje se kao i svako kodiranje može očitovati u metafori.

Stanley Donwood, naslovnica albuma OK Computer

Stanley Donwood, likovni rad za album OK Computer (bez naziva)

Stanley Donwood, likovni rad za album OK Computer (bez naziva)

Stanley Donwood, likovni rad za album OK Computer (bez naziva)

Stanley Donwood, likovni rad za album OK Computer (bez naziva)

Likovna rješenja za album Kid A (2000.) stavila su još veći naglasak na spajanje oprečnih koncepata infantilnog i tjeskobnog . No, ovoga puta tjeskoba je usmjerena ka globalnom – ka politici, ekonomiji, ekološkim katastrofama, apokalipsi. Likovni radovi za album Kid A mogli bi se ugrubo podijeliti u tri skupine: a) slike na platnima velikog formata,

Stanley Donwood, Residential nemesis, 1999, 168 x 168 cm, akril i ugljen na platnu

Stanley Donwood, Avert Your Eyes, 2000, 168 x 168 cm, akril, ugljen i papir na platnu

Stanley Donwood, Get Out Before Saturday, 2000, 168 x 168 cm, akril na platnu

b) crteži tj. grafike u maniri stripova i novinskih stranica koji su objavljeni u knjižici posebnog izdanja albuma

Stanley Donwood, stranica iz knjige uz posebno izdanje albuma Kid A

Stanley Donwood, stranica iz knjige uz posebno izdanje albuma Kid A

te c) maleni crteži genetski modificiranih medvjedića s velikim očima i pomalo luđačkog, ukočenog osmijeha, nazvanih „test specimens“, koji se kao protagonisti raznoraznih bizarnih radnji javljaju i na svim ostalim radovima za ovaj album, postajući svojevrsnom maskotom Radioheada.

Test specimen (Kid A)

Test specimen (Kid A)

Test specimen (Kid A)

Slike koje je Donwood izradio za Kid A zapravo su pejzaži, iako se na prvi pogled mogu doimati apstraktnima.[3] Na njima prepoznajemo nebo, prepoznajemo u daljini šumu, grad, vodenu površinu. No, nebo je redovito tamno ili pak crveno, dok je čitav krajolik prekriven snijegom, kao u postapokaliptično doba nuklearne zime.[4] To su oni elementi koje na tim slikama prepoznajemo kao poznate i već viđene, no na njima se javljaju i začudni prikazi predimenzioniranih ljudskih figura, genetski modificiranih medvjeda i lebdećih utvara. Kombiniranjem različitih očišta, perspektiva i omjera, dvodimenzionalnog i trodimenzionalnog, dobiva se gotovo nadrealistički ugođaj u doživljaju prostora, ali i sadržaja slike, slično kao na slikama Salvadora Dalíja ili Giorgija de Chirica, iako je Donwoodov formalni jezik daleko od „neoklasicizma“ ovih umjetnika. U odnosu prema boji, pogotovo bijeloj, ali i teksturi slike, on je bliži Robertu Rymanu, no dok ovaj slavni suvremeni umjetnik afirmira boju i teksturu prvenstveno na modernistički način, kao apstraktne samodostatne entitete, lišavajući ih svake dodatne ekspresivnosti, Donwood je, kao što je već spomenuto, bliži postmodernističkoj estetici kolaža – on teksturu slike postiže urezujući riječi u platno, kako bi zavodljivo provirivale ispod slojeva bijele boje (slično kao kod radova za album OK Computer), no svoje slike također podvrgava digitalnoj manipulaciji, umećući u njih kompjuterski stvorene oblike i plohe, što se može vidjeti i na samoj naslovnici albuma Kid A.

Robert Ryman, Bez naziva, 1959, 17.8 x 18.4 cm, ulje na sirovom pamučnom platnu

Stanley Donwood, naslovnica albuma Kid A

Ova kombinacija slikanja i crtanja rukom i korištenja kompjuterskih grafika odgovara suprotstavljanju „analognog“ (glasa, gitara, glasovira) i „digitalnog“ (digitalnih manipulacija glasa, sintetizatori, ritamske mašine) u glazbi Radioheada, osobito od albuma Kid A nadalje, a o čemu je bilo govora u prethodnim poglavljima. U knjižici albuma mogu se također naći i crno-bijele slike tiskane na paus-papiru, što svakako pokazuje koliko je Radioheadu bitan likovni element, kada u knjižicu uvrštavaju čak i različite vrste papira.

Lisa Leblanc primjećuje još jednu zanimljivu kontradikciju, a to je da je Donwood za Kid A izradio slike velikog formata koje onda bivaju reproducirane u vrlo malenom formatu omota albuma:

“There is a conflict between these images as six-foot-square paintings, and as reproductions on compact disc packaging, not only on a formal level, but also on an ideological one. On the one hand the paintings are aggressively large, their surface textured (…), and on the other hand they are reproduced in a children’s book format – with its thick board pages amply illustrated and accompanied by a short text – that is small, intimate and glossy. Few contemporary visual artists have access to such a vast audience, through commercial vehicle like compact disc packaging, whose main purpose is to help (…) increase sales. Donwood is relying on one of the very tools he abhors, consumerism, to get his warnings across. Yet without access to such a widely distributed medium, fewer people would be reached.”[5]

[Postoji sukob između ovih slika kao velikih platna od 160 kvadratnih centimetara i kao reprodukcija na omotu kompaktnog diska, ne samo na formalnoj, već i na ideološkoj razini. S jedne strane platna su agresivno velika, njihova je površina teksturirana (…), a s druge strane, te slike su reproducirane u formatu dječje knjige – gdje su debele, kartonske stranice u najvećoj mjeri ilustrirane i popraćene tek kratkim tekstom – koji je malen, intiman i sjajan. Malen broj suvremenih likovnih umjetnika ima pristup tako brojnoj publici, zahvaljujući komercijalnom sredstvu kao što je omot kompaktnog diska čija je glavna namjera (…) poboljšati prodaju albuma. Donwood se koristi upravo jednim od sredstava koje najviše mrzi – konzumerizmom, kako bi odaslao svoju poruku. No, bez pristupa tako široko rasprostranjenom mediju ne bi mogao doprijeti do toliko mnogo ljudi.]

Ovo je samo još jedan od primjera postmodernističkog paradoksa u odnosu prema komercijalnosti, a o čemu je bilo riječi u poglavlju o Radioheadovom odnosu prema glazbenoj industriji.

Genetski modificirani medvjedi, takozvani „test specimens“, glavni su likovi na većini slika i crteža za album Kid A. Oni su sami po sebi utjelovljenje postmodernističkog koncepta „dvojnog kodiranja“, jer svojim jednostavnim crtežom i mekanim udovima bez prstiju asociraju na dobroćudne likove medvjedića iz dječjih animiranih filmova, ali imaju opasne, naoštrene zube i predstavljaju despote, maskirane teroriste s oružjem u rukama, biznismene žedne novca. Suprotstavljanjem infantilnog i mračnog Donwood ponovno postiže ironiju kojom snažno kritizira ideju moćnika u politici, ekonomiji i svim ostalim područjima suvremenog društva, jer svi oni nose istu „masku“ istovremeno privlačnog i odbojnog „test specimena“.

Donwood nije jedini koji je naizgled slatke dječje crtane likove odlučio umetnuti u bizarne, mračne i krvave situacije. Primjerice, Luke Chueh (r. 1973.), slikar i grafički dizajner iz Los Angelesa, postao je poznat po svojim slikama medvjedića, ali i ostalih životinja nalik dječjim igračkama, koji se bave izrazito (samo)destruktivnim aktivnostima.

Luke Chueh, Bad Idea series, 2006, 27.9 x 35.6 cm, akril i tinta

Zanimljivo je napomenuti da je Chueh također surađivao s glazbenicima – izradio je naslovnicu za album Folie à Deux (2008.) američke grupe Fall Out Boy. Osim toga, slatki crtani likovi samodestruktivnog ponašanja postali su neizostavnim dijelom ikonografije takozvanog „emo-pokreta“, vrlo raširene subkulture među tinejdžerima od ranih dvijetisućitih pa sve do danas. Obilježavaju ju vrlo prepoznatljiv stil odijevanja, određena vrsta glazbe te brojni stereotipi u ponašanju koji su obavezan dio emo-imidža, kao što su pretjerana emotivnost, osjetljivost, često i nepotrebno plakanje, sramežljivost, introvertiranost ili pak pretjerani bijes, a povezuje se i sa sklonošću samoozljeđivanju i samoubojstvu, iako pripadnici emo-subkulture zapravo u pravilu nikada zbilja ne dignu ruku na sebe, već je prije svega riječ o nesigurnim mladim ljudima koji izražavaju svoje zbunjujuće osjećaje putem određenog načina odijevanja, ikonografije i vrste glazbe.

Emo-sličica

Emo-grafika

Ovdje je potrebno istaknuti da Donwoodovi i Radioheadovi „test specimens“ nemaju nikakve veze s emo-subkulturom, iako je Radiohead rado slušana grupa i u emo-krugovima, zbog svoje glazbe često nabijene melankolijom, a vjerojatno i zbog likovnih rješenja za albume Kid A i Amnesiac koji u nekoj mjeri asociraju na emo-ikonografiju („test specimens“, plačući Minotaur).

Serija likovnih rješenja za album Amnesiac (2001.) sastoji se većinom od kolaža, dakle kombiniranja različitih tehnika, s time da svugdje prevladava paleta neutralnih boja, crnih, bijelih, sivih i smećkastih, poput starog papira.

Stanley Donwood, likovni rad za album Amnesiac (bez naziva)

Stanley Donwood, First Minos Wall, 2000, 168 x 168 cm, akril, ugljen i boja u spreju na platnu

Donwood za ovaj album kreira novu „maskotu“, lik Minotaura koji plače. Kako sam objašnjava:

„I’m trying to make work that will describe the Radiohead record that will eventually be called Amnesiac. The figure of the weeping Minotaur, a cursed monster condemned to live and die in a subterranean labyrinth, is my guide. I want to make the walls of the maze, to daub and scratch the frustrations of the monster in the cage.”[6]

[Pokušavam izraditi djela koja će opisati Radioheadov album, a koji će naposljetku biti nazvan Amnesiac. Lik plačućeg Minotaura, čudovišta prokletog i osuđenog na život i smrt u podzemnom labirintu, moj je vodič. Želim izraditi zidove labirinta, kako bih razmazao i izgrebao frustracije čudovišta u kavezu.]

Weeping Minotaur (plačući Minotaur) (Amnesiac)

Weeping Minotaur (plačući Minotaur) (Amnesiac)

Stoga i u ovim radovima prevladava osjećaj tjeskobe, ali na intimnijoj razini nego kod prijašnjih albuma. Ovoga puta slike predstavljaju zidove labirinta ispod Minosove palače u Knososu, u kojem je zatočen neutješno rasplakani Minotaur[7]. Može se pretpostaviti da ova referenca na grčku mitologiju simbolizira osjećaj bespomoćnosti i bezizlaznosti iz određene situacije, odnosno pesimistični pogled na suvremeni svijet i ulogu pojedinca u njemu.

Radovi za album Hail to the Thief (2003.) nastajali su pak poput kakvog opsesivnog znanstvenog istraživanja, što je Donwood detaljno opisao u knjizi Dead Children Playing[8]. I ovo su slike velikog formata kao one za album Kid A, no sve od reda su zapravo mape raznih gradova, ispisane brojnim riječima, čistih boja.

Stanley Donwood, Pacific Coast, 2003, 150 x 150 cm, akril i boja za školsku ploču na platnu (naslovnica albuma Hail to the Thief)

Stanley Donwood, London, 2003, 150 x 150 cm, akril i boja za školsku ploču na platnu

Stanley Donwood, United States, 2004, 150 x 150 cm, akril na platnu

Naime, Donwood je objasnio da ga je za ovu seriju slika inspirirala vožnja automobilom po ulicama Los Angelesa, kada je primijetio da se uz autoceste nalaze mnogobrojni reklamni panoi, tiskani u ogromnim formatima, vrlo drskih natpisa. Donwood je zatim zapisao mnoge od tih natpisa u svoju bilježnicu, a primijetio je i da te reklame koriste svega nekoliko osnovnih boja: crvenu, zelenu, plavu, žutu, narančastu, crnu i bijelu – i to u vizualno vrlo privlačnim kombinacijama.

„Part of what I’m trying to do is TREAT THE CANVAS AS „REAL ESTATE“; I map out a district of a city and then infill with coloured blocks and words. I start with the Pacific coast, and then map the inland areas of Los Angeles. (…) and in a sort of homage to The War On Terror I start finding maps of other cities on the Internet: Grozny, Kabul, London, Baghdad…“[9]

[Ono što dijelom pokušavam učiniti jest tretirati platno kao „nekretninu“ – izradim mapu dijela nekog grada i ispunim ju obojanim blokovima i riječima. Počinjem s pacifičkom obalom, i zatim izradim mape kopnenih dijelova Los Angelesa. (…) i kao određenu posvetu „ratu protiv terorizma“, počinjem pronalaziti mape drugih gradova na Internetu: Grozni, Kabul, London, Bagdad…]

Ovaj koncept logično se može protumačiti kao kritika američkog kapitalizma i imperijalizma, te vanjske politike američkog predsjednika Georgea W. Busha nakon terorističkih napada 11. rujna 2001. godine. Neki tumače da je i sam naziv albuma Hail to the Thief, koji je izveden iz naslova marša naslova Hail to the Chief, a koji se tradicionalno svira na pojavljivanjima američkih predsjednika u javnosti, upućen direktno Georgeu W. Bushu, no Radiohead je to opovrgnuo, tvrdeći da naslov albuma ima širi politički kontekst od (tada nedavnih) američkih predsjedničkih izbora. Doduše, od tada je Radiohead često i otvoreno iskazivao nezadovoljstvo američkom vanjskom politikom, što se osobito odnosi na pjevača Thoma Yorkea, koji je s vremenom postao vrlo angažiran oko političkih i ekoloških pitanja koja muče suvremeni svijet.

Iz Radioheadovih likovnih radova jasno je da se radi o grupi društveno i politički vrlo osjetljivih i osviještenih ljudi koji svojom glazbom ne žele samo „zabaviti publiku“, već i poslati određenu poruku – da ništa ne treba uzimati zdravo za gotovo, da treba preispitivati uvriježene vrijednosti modernog društva i misliti svojom glavom. Unatoč često tjeskobnom i ironičnom tonu Donwoodovih radova, ipak je ostavljen prostor i za pozitivnu promjenu, što je nagovijestio i Radioheadov posljednji album In Rainbows (2007.), donoseći dašak optimizma duginim spektrom boja na omotu (to je najšareniji Radioheadov omot albuma) te stiliziranim prikazom fetusa u majčinom trbuhu. Radovi za ovaj album najapstraktniji su do sada, sastojeći se od mrlja i točkastih nanosa gotovo fluorescentnih živih boja. Donwood je za ovaj album eksperimentirao s tehnikom foto-bakropisa.

Stanley Donwood, naslovnica albuma In Rainbows

Slika s http://www.radiohead.com - najava izdavanja albuma In Rainbows

Da Donwood uistinu vodi računa o tome da njegovi likovni radovi odgovaraju Radioheadovoj glazbi što je više moguće, dokazuje činjenica da je prvotno za album In Rainbows planirao izraditi studije života u predgrađu, no ubrzo je bio shvatio da to ne odgovara zvuku albuma:

„It’s a sensual record and I wanted to do something more organic.“[10]

[Ovo je senzualna ploča i želio sam napraviti nešto organskije.]

Stanley Donwood, jedan od likovnih radova prvotno namijenjenih za album In Rainbows s temom predgrađa

Napomenimo još samo da je Radiohead na svojoj internetskoj stranici 17. kolovoza 2009. godine objavio novu pjesmu, These Are My Twisted Words, koju se moglo besplatno „skinuti“, a uz audio-dokument priložen je i dokument u pdf-formatu, koji se sastojao od 14 stranica stiliziranih, crnih crteža grana drveta na bijeloj podlozi, s uputom:

„this is an artwork file to accompany the audio file. we suggest you print these images out on tracing paper. use at least 80gsm tracing paper or your printer will eat it as we discovered. you could put them in an order that pleases you.“

[Ovo je dokument s likovnim materijalom koji prati audiodokument. Predlažemo da ispišete ove slike na paus-papiru. Koristite paus-papir debljine barem 80g/m² ili će ga vaš pisač pojesti, kao što smo otkrili. Možete ih međusobno složiti kako god vam se sviđa.]

Stanley Donwood, likovni rad za pjesmu These Are My Twisted Words, 2009 (jedan od više mogućih konačnih izgleda)

Ovaj potez u još bližu vezu dovodi glazbu, tj. pjesmu These Are My Twisted Words i njezin popratni vizualni materijal, ali i stvara inovativan odnos između umjetnika i slušatelja/gledatelja – on može u intimi vlastitog doma otisnuti priložene slike na paus-papiru i složiti ih kako mu odgovara, čime se na postmodernistički način naglašava arbitrarnost i slučajnost, a pogotovo reproduktibilnost likovnog djela i njegovo oslanjanje na suvremenu tehnologiju koja je postala dio našeg svakodnevnog života (dokument u pdf-formatu kojega se „skine“ s Interneta i otisne na vlastitom pisaču) te nepretenciozan „uradi sam“ princip koji umjetnost čini dostupnu svima. Manje je važno jesu li na tim crtežima prikazane grane drveta ili nešto sasvim drugo – mnogo je važnija ova interaktivna gesta koja odlučuje iskoristiti mogućnosti suvremene tehnologije i propitkuje granicu između umjetnika i konzumenta umjetnosti, i to sve na začudno intiman način, kao da svakome govori „Izvoli, ovo je za tebe“. I ovo je još jedan postmodernistički paradoks – u virtualnim bespućima cyberspacea sada se osjećamo udobno kao u vlastitom domu.


[1] Osim Donwooda, za likovni opus Radioheada dijelom je zaslužan i njegov pjevač Thom Yorke, koji se potpisuje pod pseudonimom White Chocolate Factory ili Dr. Tchock, ali nikada samostalno, već uvijek uz ime Stanleya Donwooda.

[2] Pa je tako Donwood preuzeo tu „ikonografiju“ uputa za korištenje kako bi izradio originalne sličice u tom vizualnom stilu.

[3] Donekle se može uočiti sličnost sa apstraktnim pejzažima Nicolasa de Staëla (1914.-1955.), „čiji se jednostavni i istovremeno suptilni potezi kistom često spajaju u uvjerljive evokacije pejzaža koji dočaravaju osjećaj svjetla i udaljenosti, a da pritom ne zaboravljamo kvalitetu boje.“ (Gombrich, Ernst H., Povijest umjetnosti [prev. Jasenka Šafran], Zagreb: Golden Marketing, 1999, str. 607) Naravno, ipak je već na prvi pogled jasna razlika između de Staëlovog reducirajućeg modernizma i Donwoodovog eklektičnog postmodernizma.

[4] Nuklearna zima je teorija razvijena osamdesetih godina prošlog stoljeća koja je predviđala utjecaj nuklearnog ratovanja na klimu. Teorija je polazila od toga da bi sveopći nuklearni sukob doveo do ogromne količine dima koji bi bio emitiran u troposferu, sloj atmosfere koji se nalazi 10-15 km iznad površine zemlje. Daljnjim zagrijavanjem od sunčevih zraka taj dim podigao bi se još više, te bi u stratosferi ostao godinama i tako onemogućio sunčevim zrakama da zagrijavaju zemljinu površinu, nakon čega bi nastupilo zamračenje i pad temperature što bi bilo pogubno po svjetsku poljoprivredu i uzrokovalo glad milijardi ljudi diljem svijeta.

[5] Leblanc, Lisa, „Ice Age Coming“: Apocalypse, the Sublime, and the Paintings of Stanley Donwood, u: Tate, J. (ur.), The Music and Art of Radiohead, Hants: Ashgate, 2005, str. 95-96.

[6] Doonwood, Stanley, Dead Children Playing. A Picture Book By Stanley Donwood & Dr. Tchock, London: Verso, 2007, nepag.

[7] Priča o Minotauru inspirirala je mnoge likovne umjetnike kroz povijest, a među njima osobito i Pabla Picassa koji je između 1933. i 1937. godine izradio seriju djela s motivom Minotaura.

[8] Interesantno je da se u samom naslovu ove knjige dovode u vezu riječi „djeca“ i „smrt“, što je još jedan primjer već spominjanog suprotstavljanja infantilnog i mračnog, koji kao rezultat ima oksimoron „mrtva djeca se igraju“.

[9] Ibid.

[10] Williams, Eliza, Stanley Donwood on In Rainbows, 10. listopad 2007 (pristup: 16. veljače 2010.).

Odgovori

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s