Korištenje uzorkovanja – Idioteque

Uzimanje dijela (uzorka, eng. sample) neke snimke i njegovo ponovno korištenje kao instrumenta ili druge snimke u glazbenom djelu ima svoje korijene u likovno-umjetničkim tehnikama dadaizma i pop-arta, kao što su kolaž i ready made, dok su mnoge mogućnosti manipulacije koje nudi uzorkivač (eng. sampler) direktno povezane s tehnikama razvijenima u musique concrète. Primjena uzorkovanja (eng. sampling) u popularnoj glazbi uvela je mnoge nove načine obrade prethodno snimljenog materijala (montaža, korištenje petlji – eng. looping, itd.). U kontekstu postmodernizma, gdje se eklekticizam, miješanje kodova, parodija i pastiš smatraju njegovim glavnim obilježjima i stilskim sredstvima, uzorkovanje postaje također važnom tehnikom, jer doslovno slijedi postmodernističko načelo intertekstualnosti, a i može služiti kao dokaz brisanja granica između „visoke“ i „niske“ kulture.

U ovom poglavlju detaljno će se analizirati Radioheadova pjesma Idioteque s albuma Kid A (2000.), koja sadrži istaknuti uzorak iz kompjuterske skladbe mild und leise Paula Lanskog, a koja pak citira početak glazbene drame Tristan i Izolda Richarda Wagnera. Osim korištenja uzorkovanja, Idioteque je također i izvrstan primjer svih prethodno navedenih Radioheadovih postmodernističkih obilježja – brisanja granica između prethodno razdvojenih žanrova (rocka, elektronike i skladateljske glazbe), korištenja tehnologije i instrumentalizacije pjevačkoga glasa, kao i miješanja kodova (plesni ritam i apokaliptični tekst).

Također, detaljno će se objasniti i na koji je točno način Lansky citirao Wagnera, odnosno, kako je nastao odlomak kojega je Radiohead iskoristio kao uzorak u svojoj Idioteque, jer se i ovdje radi o zanimljivom slučaju, može se reći, postmodernističkog posezanja za glazbom prošlosti kako bi ju se iskoristilo u posve novom kontekstu i novom mediju – kompjuterskoj glazbi.

Paul Lansky: mild und leise

mild und leise  osamnaestominutna je skladba Paula Lanskog (1944.) i jedna od prvih skladbi ikada skladanih pomoću računala. Lansky ju je skladao 1973. godine na računalu treće generacije, modelu IBM 360/91, koristeći računalni jezik druge generacije Music360[1], a kojega je napisao Barry Vercoe (Massachusetts Institute of Technology) upravo zato da bi iskoristio mogućnosti ovog računala. Lansky je objasnio:

„This IBM mainframe was, as far as I know, the only computer on the Princeton University campus at the time. It had about one megabyte of memory, and cost hundreds of thousands of dollars (in addition to requiring a staff to run it around the clock). At that point we were actually using punch cards to communicate with the machine, and writing the output to a 1600 BPI digital tape which we then had to carry over to a lab in the basement of the engineering quadrangle in order to listen to it.”[2]

[Ovo IBM-ovo računalo, koliko mi je poznato, bilo je jedino na Sveučilištu u Princetonu u to vrijeme. Imalo je oko jedan megabajt memorije i koštalo je stotine tisuća dolara, a da bi se njime moglo upravljati bilo je potrebno osoblje. Tada smo zapravo koristili bušene kartice kako bismo komunicirali sa strojem i zapisivali smo izlazni signal na digitalnu magnetsku vrpcu gustoće zapisa od 1600 BPI koju smo zatim morali nositi u laboratorij u podrumu inženjerskog bloka[3] da bismo ju mogli poslušati.]

To znači da su se zvukovi zapisivali u digitalnom obliku na deveterotračne magnetske vrpce široke oko 12.65 mm, promjera gramofonske ploče i kapaciteta od svega 16 megabajta, koje su se zatim morale odnositi u posebne prostorije za pretvorbu iz digitalnog u analogno. Proces skladanja mild und leise bio je vrlo usporen i kompliciran. Računalu je trebalo i do sat vremena da proizvede minutu zvuka, i to pri brzini uzorkovanja od 14 000 kbps (standardna brzina danas je 44 100 kbps).[4] Lansky je pri skladanju koristio sintezu modulacijom frekvencije („FM synthesis“), jednu od tehnika proizvodnje zvuka pomoću elektroničke opreme, koju je izumio John Chowning na Sveučilištu u Stanfordu 1967-68. godine, a koja je kasnije postala osnovom Yamahine serije digitalnih sintetizatora DX7. Također je koristio i poseban namjenski program za dizajniranje filtera koji je napisao Ken Steiglitz u programskom jeziku Fortran IV.[5]

Skladba mild und leise objavljena je na gramofonskoj ploči naslova Electronic Music Winners (Columbia/Odyssey, 1976.), nakon što je pobijedila na natječaju kojega je bilo raspisalo Međunarodno društvo za suvremenu glazbu (ISCM). Djelo je zapravo započelo kao istraživanje slavnog „Tristanovog akorda“ iz glazbene drame Tristan i Izolda Richarda Wagnera:

“(…) the harmonic language of the piece is related to George Perle’s 12-tone modal system. George and I had been collaborating for the past four years or so on theoretical developments in this system. The piece is based on the ‘Tristan chord’ and its inversions, hence the title. I worked out a multi-dimensional cyclic array based on this chord as the harmonic basis of the piece (…)”.[6]

[(…) harmonijski jezik skladbe povezan je s dvanaesttonskim modalnim sustavom Georgea Perlea[7]. George i ja smo bili surađivali otprilike posljednje četiri godine na teoretskim unapređenjima u ovom sustavu. Skladba se bazira na „Tristanovom akordu“ i njegovim inverzijama, pa odatle naslov. Izradio sam višedimenzionalan ciklični poredak na osnovu ovog akorda kao harmonijskog temelja skladbe (…)].

Naslov skladbe preuzet je iz početnog stiha poznate „Izoldine ljubavne smrti“ na kraju glazbene drame Tristan i Izolda.

„Tristanov akord“ je akord koji se sastoji od tonova „f“, „h“, „dis“ i „gis“, odnosno, bilo koji akord koji se sastoji od ovih istih intervala. Naziv je dobio po Wagnerovoj glazbenoj drami Tristan i Izolda, jer se pojavljuje na samom njezinom početku:

Slika 1. Početak "Tristana i Izolde".

Tristan i Izolda često se navodi kao prekretnica u razvoju zapadnoeuropske glazbe. U njoj Wagner tretira harmoniju, melodiju i orkestralnu boju slobodnije nego ikada prije, a osobito važnu ulogu u odmaku od tradicionalne tonalitetne harmonije igra upravo „Tristanov akord“, jer se rješava u drugi disonantni akord. Ovim akordom Wagner je veću važnost pridao samom zvuku i strukturi harmonije nego njezinoj funkciji, što će nešto kasnije nastaviti istraživati Debussy i ostali skladatelji kraja 19. i početka 20. stoljeća. „Tristanov akord“ i figuru koja ga okružuje parodirali su i citirali mnogi kasniji skladatelji: Berg je u Lirskoj suiti figuru izveo iz svog dvanaesttonskog materijala; Debussy je u bezbrižnom Golliwog’s Cakewalku zadirkujući citirao „Tristanov akord“, dok ga je u Pelléas et Mélisande iskoristio za uglazbljivanje fraze „je suis triste“. Wagnerov tretman glazbene boje također je utjecao na razvoj filmske glazbe. Na primjer, početak Tristana i Izolde može se naći u nadrealističkom filmu Un chien andalou Luisa Buñuela i Salvadora Dalija.

Ono što „Tristanov akord“ čini toliko zanimljivim glazbenicima i teoretičarima čak i danas jest njegova višeznačnost – može ga se interpretirati i analizirati na više različitih načina od kojih su neki kompliciraniji od drugih. Lansky je objasnio da je on „Tristanov akord“ shvatio kao „a linking of the musical intervals of a minor third and a major third, by a minor third (E#-G#, B-D#, linked by G#-B). (…) There are more sophisticated and appropriate ways think of how this harmony functions, but I was more concerned with interval networks at the time.”[8] [povezivanje glazbenih intervala male terce i velike terce povezanih malom tercom (eis-gis, h-dis, povezano s gis-h). Postoje sofisticiraniji i prikladniji načini za objašnjavanje ovog akorda, no u to vrijeme više su me zanimale intervalske mreže.]

Slika 2. Dva akorda s početka "Tristana i Izolde" kako ih je shvatio Paul Lansky u svojoj skladbi "mild und leise".

Ako „Tristanov akord“ shvatimo na ovaj način, kao vezu intervala male terce i velike terce, povezanih malom tercom, jasno je da se akord koji slijedi nakon njega može analizirati na sličan način: ovaj drugi akord je tada zapravo veza intervala velike terce i male terce, povezanih malom tercom. U ovoj pojednostavljenoj shemi vidljivo je da se dva akorda s početka Tristana i Izolde simetrično odnose jedan prema drugome (m3 + m3 + v3 i v3 + m3 + m3), s malom tercom kao centrom simetrije u oba akorda.

U procesu istraživanja ove mreže intervalskih odnosa Lansky je dvije velike terce povezao intervalom male terce (v3 + m3 + v3) (vidi sliku 3), što je rezultiralo sekvencom koja je poslužila kao uzorak u Radioheadovoj pjesmi Idioteque.

Slika 3. Akord iz "mild und leise" od kojega se sastoji sekvenca uzorkovana u pjesmi "Idioteque".

Ulomak kojega je Radiohead iskoristio kao uzorak sastoji se od četiri različita obrata ovog četverozvuka, no u Idioteque je originalni akord e-gis-h-dis transponiran polustepen niže (es-g-b-d), da bi se prilagodio opsegu glasa pjevača Thoma Yorkea (vidi sliku 4). Gornja dva glasa kreću se uzlazno od srednjeg registra, a donja dva glasa kreću se silazno. Sličan osjećaj za smjer može se uočiti i na početku Tristana i Izolde (vidi sliku 1).

Slika 4. Sekvenca iz "mild und leise" kako je uzorkovana u "Idioteque".

No, ovaj slijed akorda ima poprilično drugačiju ulogu u Idioteque nego u mild und leise, što će se objasniti u sljedećim odlomcima.

Analiza Idioteque

Idioteque je pjesma koja je na albumu Kid A najbliža techno-zvuku, što ju čini i prvom ikada Radioheadovom pjesmom koja se tako snažno oslanja na estetiku techno-glazbe. U njoj nema traga raskošnom harmonijskom jeziku te ritamskim i formalnim kompleksnostima pjesama s albuma OK Computer. Umjesto „testosteronskih“ gitarskih dionica s prethodnih albuma, ovdje nalazimo jednostavniji i apstraktniji harmonijski i formalni jezik i veće oslanjanje na zvukove proizvedene strojem. Idioteque se sastoji od snažnog ritma elektroničkih udaraljki koji ostaje isti tijekom cijele pjesme (zaustavlja se tek u jednom trenutku, na par sekundi, samo da bi se dodatno naglasio njegov ponovni početak), vokala Thoma Yorkea, elektroničkih zvukova i šumova te uzoraka iz dvije skladbe: mild und leise Paula Lanskog, te Short Piece Arthura Kreigera. Lansky je napisao:

“The piece puzzled me at first. I had never heard anything like it. Its profile was strange: sections were repeated many times, the tunes were relatively simple by Radiohead standards, and the textures were extremely unusual (…). It took a number of hearings to begin to understand it, and eventually to genuinely like it.”[9]

[Djelo me isprva zbunilo. Nikada prije nisam čuo takvo što. Imalo je čudnovata obilježja: dijelovi su se ponavljali mnogo puta, melodije su bile poprilično jednostavne po Radioheadovim standardima, a teksture su bile izuzetno neobične (…). Trebao sam ga preslušati nekoliko puta dok ga nisam počeo razumijevati, a zatim mi se istinski počelo i sviđati.]

Dok uzorak iz mild und leise, sastavljen od četiri akorda i upotrijebljen u Idioteque kao petlja (eng. loop), čini čitavu i jedinu harmonijsku pozadinu u toj pjesmi, uzorke iz Kreigerove Short Piece mnogo je teže prepoznati, jer su „raspršeni“ unutar cijele pjesme i stoga imaju više „dekorativnu“ ulogu u Idioteque. Doduše, jedan značajan i lako zamjetljiv uzorak iz Short Piece od čitavih 11 sekundi prisutan je na samom početku Idioteque (u Short Piece može ga se naći od 00:59 do 01:10), na neki način pripremajući prvi nastup uzorka iz mild und leise, koji slijedi odmah nakon njega.

Glas Thoma Yorkea, što je zanimljivo, u Idioteque nije digitalno obrađen kao što je slučaj kod mnogih drugih pjesama s albuma Kid A. Ovo na prvo slušanje iznenađuje, jer bi bilo za očekivati da ovakva tipično „techno“-pjesma sadrži i tipične „techno“-vokale. No, niti je Idioteque techno-pjesma, niti je Radiohead tipična grupa. Yorke pjeva svojim prirodnim glasom, prebacujući ga u svoj poznati falset za vrijeme refrena, no taj glas ipak jest instrumentaliziran. Vokalna melodija i tekst faktori su koji ostavljaju dojam da se radi o stroju, o nekoj vrsti robota, umjesto o ljudskom glasu. Osim toga, Yorkeov vlastiti glas koji pjeva „come first, women and children come first…“ [prvo žene i djeca…] uzorkovan je i povremeno uporabljen kao petlja u pozadini, stvarajući tako još jedan ritamski sloj u pjesmi – što je još jedan dokaz korištenja glasa kao instrumenta. Yorke koristi jednostavnu melodiju te ponavljanje i fragmentaciju teksta kako bi stvorio efekt neljudskog glasa, glasa kojega proizvodi stroj:

Who’s in a bunker?

Who’s in a bunker?
Women and children first
And the children first
And the children

I’ll laugh until my head comes off
I’ll swallow until I burst
Until I burst
Until I

(itd.)

[Tko je u bunkeru?

Prvo žene i djeca

Smijat ću se dok mi ne otpadne glava

Gutat ću dok ne puknem]

Podebljani stihovi označuju ponavljanja koja se javljaju na krajevima strofa, uz fragmentaciju teksta postepenim izostavljanjem riječi te pjevanjem teksta na istom tonu („es“, odnosno povremeno „f-es“) s kojim je stih kojega se ponavlja i fragmentira završio („first“, „burst“…). Ovo stvara neku vrstu efekta jeke – svojim prirodnim pjevajućim glasom Yorke zapravo imitira elektroničke procese manipulacije zvukom, kao što je upotreba petlji (eng. looping). Do zanimljivog paradoksa dolazi kada se ti stihovi „lažno“ uporabljeni kao petlje zaista uporabe kao petlje (već spomenuti stihovi: „come first, women and children come first…“).

Izbor melodije također doprinosi ovom efektu i uvelike ovisi o harmoniji uzorka iz mild und leise Paula Lanskog. Jedino što u Idioteque proizvodi tonove su Yorkeov glas (i glas Eda O’Briena za vrijeme refrena te povremeno u strofama) i kompjuterski akordi iz mild und leise. Izbor tonova za vokalnu melodiju pokazuje vrlo senzibilan i maštovit odnos prema boji tih akorada. Sva četiri akorda imaju sličnu boju, jer se zapravo radi o obratima istog akorda, no izbor tonova u vokalnoj melodiji ukazuje na suptilno rastavljanje akorada u dva trozvuka koja se preklapaju, kvintakord Es-dura i kvintakord g-mola (vidi sliku 5).

Slika 5. Uloga uzorkovane sekvence akorada iz "mild und leise" u harmoniji i melodiji pjesme "Idioteque".

 

Posljednji od četiri akorda u sekvenci ima „es“ i „b“ u basu, pa stoga snažnije projicira boju Es-dura nego ostali obrati. Kada nastupi ovaj posljednji akord, vokalna melodija pomiče se na ton „es“, dok je inače zastupljeniji ton „d“. „Es“ i „d“ su dva tona koja nisu zajednička Es-dur i g-mol kvintakordu. Stoga je teško reći da je pjesma u Es-duru ili g-molu. Ona je naprosto određena bojom ovih dvaju akorada.[10] No, nije niti važno u kojem tonalitetu je ova pjesma, jer ove harmonije stvaraju svoje vlastito sintaktičko jedinstvo. Može se reći da su ovi akordi doživljeni prije kao teksture nego kao aspekti progresije i da je glavni naglasak na zvučnim kvalitetama ansambla. Glavna (i jedina) harmonija su naprosto kvintakordi Es-dura i g-mola koji se preklapaju, pa ne postoji funkcionalni osjećaj za progresiju ili tonalitet. Funkcija ove statične harmonije jest da djeluje kao „pozicija“, jedinstveni harmonijski krajolik, pozadina koja stavlja ostale glazbene elemente u središte pažnje, kao što su akumulacija inovativnih elektroničkih zvukova i efekata. Vokalna melodija u strofama je relativno ravna, oscilira nježno između „d“ i „es“ (kao što je već spomenuto), no u refrenu dolazi do promjene kada glas iznenada skoči na viši „b“ i silazna melodija ispuni opseg čiste kvinte, koristeći sporiji ritamski puls koji odgovara onom kompjuterskih akordā. Melodijski i ritamski odnosi i kontrasti između strofa i refrena time su naglašeniji i efektniji. Radiohead je u Idioteque (koja traje 5 minuta i 8 sekundi) iskoristio samo nekoliko sekundi iz mild und leise (od 00:44 do 00:53) kako bi stvorio uzorak koji se ponavlja kao petlja. No, ova sekvenca ima poprilično drugačiju ulogu u Idioteque nego što ju ima u mild und leise – zahvaljujući konstantnom ponavljanju, dobiva određenu ritamsku kvalitetu kako to nije slučaj u mild und leise, tj. postaje harmonijskom bazom za vokalnu melodiju te, kao glatki kontrast upornom, snažnom, strojnom zvuku elektroničkih udaraljki, značajno doprinosi karakteru pjesme.

Idioteque je savršen primjer Radioheadovog postmodernog brisanja granica između prethodno razdvojenih konceptā, o čemu je bilo riječi i u prethodnim poglavljima.

U pjesmi Idioteque, Yorkeov krhki glas superponiran je na snažan strojno proizvedeni ritam i, iako se glazba doima poprilično plesnom, tekst pjesme daleko je od tekstova kakvi se mogu naći u tipičnoj plesnoj glazbi današnjice. Svoju vizualnu paralelu ima u likovnim djelima koje su za album Kid A izradili Stanley Donwood, likovni umjetnik odgovoran za sav vizualni identitet Radioheada, i Yorke, pod pseudonimom „Dr. Tchock“. Donwoodove slike prikazuju pustopoljine prekrivene snijegom i ledom, s vatrom koja gori u udaljenim šumama i genetski modificiranim medvjedima i ostalim misterioznim oblicima koja preuzimaju kontrolu nad ljudskom civilizacijom. Stihovi kao što su „Ice age coming“ ([Ledeno doba dolazi]), „We’re not scaremongering, this is really happening“ ([Ne paničarimo, ovo se stvarno događa]) i „Mobiles skwrking, mobiles chirping, take the money and run“ ([Mobiteli buče, mobiteli cvrče, uzmi novac i bježi]) stvaraju apokaliptičnu atmosferu koja također funkcionira kao kritika modernog društva, klimatskih promjena i otuđenja u doba digitalne tehnologije i virtualne komunikacije.

Zanimljivo je također osvrnuti se i na proces kojim je nastala ova pjesma, kao i neke druge pjesme s albuma Kid A. Thom Yorke je u jednom intervjuu izjavio:

Idioteque wasn’t my idea at all; it was Jonny’s. Jonny handed me this DAT [Digital Audio Tape] that he’d gone into our studio for the afternoon… and the DAT was like 50 minutes long, and I sat there and listened to this 50 minutes. (…) Then there was this section of about 40 seconds long in the middle of it that was absolute genius, and I just cut that up and that was it.”[11]

[Idioteque uopće nije bila moja ideja, nego Jonnyeva. Jonny mi je dao DAT (digitalnu audio traku) koju je snimio u našem studiju to popodne…trajala je oko 50 minuta, pa sam sjeo i poslušao tih 50 minuta. (…) I onda sam u sredini zamijetio taj dio, trajanja otprilike 40 sekundi, koji je bio apsolutno genijalan, i samo sam ga izrezao i to je bilo to.]

Jonny Greenwod je očigledno proveo jedno popodne sastavljajući kolaž zvukova nad udaraljkaškom dionicom, simuliranom njegovim sintetizatorom. Taj kolaž sadržavao je mild und leise, glazbu Pendereckog, Short Piece Arthura Kreigera (s iste ploče kao i mild und leise, a koju je Greenwood pronašao u dućanu s rabljenim pločama), zvukove s ulice, radija, te ostale zvukove i šumove. Greenwood je zatim dao ovu mješavinu Yorkeu, koji je pak izdvojio sekvencu iz mild und leise, skladajući Idioteque na temelju nje. Yorke je također izjavio da je napisao tekstove za pjesme s albuma Kid A i Amnesiac tako da je zapisao neke nepovezane riječi i fraze, izrezao ih i pomiješao u šeširu, te zatim izvlačeći ih iz šešira odlučivao o redoslijedu kojim će se pojavljivati u pjesmama.[12] Ova vrsta skladateljskog procesa u kojem su određeni elementi skladbe ostavljeni slučaju poznata je još od aleatorike i skladatelja kao što je John Cage. Utjecaji serijalizma, Cagea, fluksusa, elektroničke i rock-glazbe proširili su poimanje glazbeno prihvatljivog uključivši događaje i aktivnosti koje su prethodno smatrane stranima glazbi. Stoga se i u mnogim Radioheadovim pjesmama, kao što je Idioteque, mogu pronaći elektronički šumovi, dok se Jonny Greenwood na koncertima često služi prijenosnim radio-aparatom, uklapajući na licu mjesta nasumične zvukove u glazbenu građu. Također, upotreba tehnologije u svim njezinim oblicima – reproduktivnoj, kao što je glazbena snimka, te generativnoj, kao što je uporaba gitara, sintetizatora i računala – oblikovala je način rada skladatelja. Radioheadova metoda skladanja pjesme Idioteque otkriva avanturistički stav prema skladateljskom procesu, tehnologiji i glazbeno prihvatljivom. Vrlo je značajno da je grupa odlučila zaći u domenu eksperimentalne glazbe, jer takvo što nije često u svijetu popularne glazbe i svakako je povezano s umjetničkom krizom koja je zahvatila grupu nakon komercijalnog uspjeha albuma OK Computer.[13]

Nakon ove detaljne analize načina na koji je Lansky citirao Wagnera i načina na koji je Radiohead upotrijebio uzorak iz skladbe Lanskoga, može se zaključiti da je u Idioteque prisutan dvostruki postmodernistički fenomen „staroga u novom kontekstu“ – prvo, Wagnerov „Tristanov akord“ reinterpretira se u posve novom mediju, Lanskyjevoj kompjuterskoj skladbi mild und leise, a zatim isječak iz te skladbe dobiva posve novu funkciju u sveukupnom kontekstu Radioheadove Idioteque. Zahvaljujući uzorkovanju, u pjesmi jedne rock-skupine nalazi se skladateljska glazba i Lanskog i Wagnera – ova činjenica još je jedan dokaz Radioheadove postmodernosti, kako smo ju definirali ranije. Većina uzorkovanja u popularnoj glazbi oslanja se na sposobnost slušatelja da identificira određeni uzorak. U slučaju mild und leise i Idioteque pitanje identifikacije izvora uzorka vrlo je zanimljivo, jer pokazuje kako se ova dva glazbena djela različito odnose prema svom izvoru inspiracije. Semiotika može pomoći ovo objasniti. Po semiotičkim teorijama šezdesetih godina 20. stoljeća, neki znak se sastoji od označitelja (signifier) i označenog (signified), pri čemu se označitelj mora izraziti kroz neku vrstu materijalne forme, a označeno se odnosi na sadržaj i značenje.[14] Imajući ovu definiciju na umu, može se napraviti razlika između „citata“ i „uzorka“:

„Während Samples (…) eine Wiederholung des Signifikanten darstellen (und zwar eine, in der an diesem, also: am Material Variationen vorgenommen werden, J.B.), sind Zitate der Versuch einer Wiederholung des Signifikats (also der Bedeutung, J.B.).“[15]

[Dok uzorci predstavljaju ponavljanje označitelja (i to ponavljanje koje donosi varijacije materijala, J. B.), citati su pokušaj ponavljanja i označenog (dakle, značenja, J. B.).]

U slučaju skladbe mild und leise, njezin naslov funkcionira kao znak – govori nam da se skladba odnosi na Wagnerovu glazbenu dramu Tristan i Izolda (označeno) i stoga možemo pokušati povezati ovu informaciju sa samom glazbom (označitelj). S druge strane, u slučaju Idioteque uzorak iz mild und leise izvučen je iz svog originalnog konteksta; postaje puki označitelj i ponavlja ga se kao takvog – bez očitog označenog, osim ako doznamo da se radi o uzorku iz Lanskyjeve skladbe. Kada čujemo Idioteque ili pročitamo njezin naslov, ništa nas ne upućuje na uzorak skladbe Lanskoga koji je citirao Wagnera. Mi ne čujemo Wagnera u Idioteque, no on jest tu. Iako se razlikuju na upravo objašnjeni način, skladateljski procesi primijenjeni kod mild und leise i kod Idioteque zapravo su poprilično slični, jer su i Lansky i Radiohead posegnuli za nečijom tuđom glazbom – a zapravo je svejedno radi li se o kultnom akordu ili o rabljenoj ploči s ranom elektroničkom glazbom.


[1] MUSIC-N je obitelj kompjuterskih programa za glazbu i programskih jezika koji potječu od programa MUSIC, kojega je napisao Max Mathews 1957. godine i koji je bio jedan od prvih programa za stvaranje glazbe, odnosno zvuka na kompjuteru i svakako prvi program koji je široko prihvaćen među stručnjacima na ovom polju.

[2] Lansky, Paul, my radiohead adventure. (pristup: 20. prosinca 2009.).

[3] Engineering Quadrangle ili E-Quad je blok građevina na Sveučilištu u Princetonu u kojemu je smješteno šest inženjerskih odsjeka.

[4] Lansky, Paul, My Radiohead Adventure, u: Tate, Joseph (ur.), The Music and Art of Radiohead, Hants: Ashgate, 2005, str. 169.

[5] Lansky, Paul, my radiohead adventure. (pristup: 20. prosinca 2009.).

[6] Ibid.

[7] Vidi: Chase, Gilbert, America’s Music: From the Pilgrims to the Present, Champaign: University of Illinois Press, 1992, str. 587.

[8] Lansky, Paul, My Radiohead Adventure, u: Tate, Joseph (ur.), The Music and Art of Radiohead, Hants: Ashgate, 2005, str. 169-170.

[9] Ibid., str. 169.

[10] Ibid., str. 170.

[11] Thom Yorke Talks About Life in the Public Eye, radijski intervju emitiran 12. srpnja 2006. godine (pristup: 14. listopada 2009.).

[12] Ovaj postupak „izvlačenja iz šešira“ primijenio je i Marcel Duchamp 1913. godine pri skladanju svoje skladbe „Erratum musical“. „Duchamp je rastrgnuo papir na male komadiće, na svaki je notirao jednu notu, sve ih je pomiješao u šeširu i tonove je notirao u onome slijedu kako je papiriće vadio iz šešira“. (Danuser, Hermann, Glazba 20. stoljeća [prev. Nikša Gligo], Zagreb: HMD, 2007, str. 381.)

[13] Lansky, Paul, My Radiohead Adventure, u: Tate, Joseph (ur.), The Music and Art of Radiohead, Hants: Ashgate, 2005, str. 173.

[14] Vidi: Gligo, Nikša, Zvuk – znak – glazba: rasprave oko glazbene semiografije, Zagreb: MIC, 1999, str. 156.

[15] Bonz, Jochen, Sampling: eine postmoderne Kulturtechnik, u: Jacke, Christoph, Kimminich, Eva i Schmidt, Siegfried J. (ur.), Kulturschutt. Über das Recycling von Theorien und Kulturen, Bielefeld: transcript Verlag,, 2006, str. 341. Jochen Bonz citira: Kösch, Sascha, Ein Review kommt selten allein…, u: Bonz, Jochen (ur.), Sound-Signatures, Frankfurt/Main: Suhrkamp, 2001, str. 181.

Odgovori

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s