“Visoka” vs. “niska” kultura

Brisanje granica između „visoke“ i „niske“ umjetnosti jedna je od ključnih značajki postmodernizma. I ovdje se binarna opozicija „visokog“ i „niskog“, odnosno „ozbiljne“ i „popularne“ glazbe, odnosi na modernistički koncept, a čijem je učvršćivanju doprinio posebice Theodor Adorno.[1] On je tvrdio da je popularna glazba, za razliku od ozbiljne glazbe, standardizirana, odnosno, „pseudoindividualizirana“, slijedi unaprijed zadane obrasce, nije originalna i manipulirana je od strane glazbene industrije i stoga nije „autentična“. To je značilo i svojevrstan vrijednosni sud, u korist ozbiljne, a nauštrb popularne glazbe. No, problem s ovakvim načinom razmišljanja je u tome što je on eventualno primjenjiv samo na popularnu glazbu Adornovog doba. Njegove kritike, primjerice, The Beatlesa, možda vrijede za album Love Me Do (1962.), ali ne i za Sgt. Pepper’s Lonely Hearts Club Band (1967.), ili pak Jimija Hendrixa i The Soft Machine.[2]

S pojavom postmodernističkih ideja, postalo je jasno da stvari više nisu tako jednostavne (odnosno, binarne opozicije kao što su „visoko“ i „nisko“ više ne funkcioniraju ili se barem dovode u pitanje):

„[Die] Kulturindustrie [ist] selbst keine Frage von Genres mehr, sondern verläuft durch alle Genres hindurch. (…) Die Grenze zwischen Avantgarde und Massenkultur verläuft nicht mehr nach alten Vorstellungen von ‘E’ und ‘U’, sondern zieht sich quer durch die Bereiche Klassik/Neue Musik, Jazz, Pop, Rock und Elektronik.“[3]

[Sama kulturna industrija više nije pitanje žanrova, već obuhvaća sve žanrove. Granica između avangarde i masovne kulture ne vrijedi više prema staroj opoziciji između E-Musik i U-Musik, nego se proteže kroz područja klasične/Nove glazbe, jazza, popa, rocka i elektronike.]

Iako se, dakle, danas čak i u samoj „popularnoj glazbi“ može nazrijeti podjela na „komercijalne“ i „autentične“ glazbenike u adornijanskom smislu, sada postoje i glazbenici, kao što je Radiohead, koji onemogućuju svoje svrstavanje u ove dvije kategorije, naprosto zato jer imaju elemente i jedne i druge – i zato ne pripadaju ni jednoj, a opet pripadaju objema istovremeno. Radi se ponovno o postmodernističkom, osviještenom brisanju granica između „visoke“ i „niske“ kulture, odnosno, prožimanju elemenata „umjetničkog“ i „svakodnevnog“, „uzvišenog“ i „trivijalnog“, „autentičnog“ i „komercijalnog“. Ipak, ovaj konflikt između „visokog“ i „niskog“ svejedno je još uvijek prisutan, pa čak i onda kada ga se postmodernistički briše:

„(Pop musicians) must continue to attract a sizable enough audience to make the record company a profit so that the record company will permit them to continue to releasee recordings; at the same time, if the musicians don’t wish to see themselves as existing solely to please the public, they may try to create an aura of artistic ‚growth’, which risks making their music less ‚accessible’ and hence less popular. Among fans and musicians alike, this takes root in the modernist idea ‘if it’s popular it must be bad’”.[4]

[(Pop glazbenici) moraju nastaviti privlačiti dovoljno veliku publiku da bi donijeli profit izdavačkoj kući tako da bi im izdavačka kuća dopustila da nastave izdavati ploče; istovremeno, ukoliko glazbenici ne žele postojati samo da bi udovoljavali javnosti, mogu pokušati stvoriti auru umjetničkog “rasta”, čime pak riskiraju da im glazba postane manje “pristupačna” i stoga manje popularna. Među obožavateljima jednako kao i među glazbenicima, ovo potječe iz modernističke ideje “ako je popularno, mora da je loše”.]

Radiohead jest jedna od najpoznatijih i najuspješnijih suvremenih glazbenih skupina, unatoč svim do sada objašnjenim odmacima od mainstream popularne glazbe, ali kritička recepcija Radioheadovog stvaralaštva odražava upravo ovaj komplicirani odnos između onoga što je “popularno” i onoga što želi stvoriti auru “umjetničkog rasta” u suvremenoj glazbi. Naime, relativno je uobičajeno (još od Adorna) da se kritičari iz domene “visoke” umjetnosti negativno očituju o „popularnoj“ glazbi, no danas je, očigledno, moguće i upravo suprotno – tvrditi za neke „popularne glazbenike“ da su „preeksperimentalni“, „prekomplicirani“ i „preumjetnički“, drugim riječima, upravo suprotno od „ako je popularno, mora da je loše“.

Kao najpoznatiji primjer valja spomenuti ozloglašenu kritiku albuma Kid A koju je objavio poznati spisatelj Nick Hornby u tjedniku The New Yorker. On je, naime, ustvrdio da na dotičnom albumu „there’s no room for anything approaching conventional pop music“[5] [nema mjesta ničemu što naliči konvencionalnoj pop-glazbi], ali smatrajući to negativnim. Hornby Kid A smatra prezahtjevnim, nepristupačnim i zamornim:

„You have to work at albums like Kid A. You have to sit at home night after night and give yourself over to the paranoid millenial atmosphere as you try to decipher elliptical snatches of lyrics and puzzle out how the titles (…) might refer to the songs. In other words, you have to be sixteen. Anyone old enough to vote may find that he has competing demands for his time – a relationship, say, or a job, or buying food, or listening to another CD he picked up on the same day. He may also find himself shouting at the CD player, ‘Shut up! You’re supposed to be a pop group!’“[6]

[Treba se potruditi kod albuma kakav je Kid A. Treba sjediti kod kuće dan za danom i predati se paranoičnoj milenijskoj atmosferi dok pokušavate odgonetnuti eliptične trzaje riječi pjesama i otkriti kakve veze naslovi (…) imaju s pjesmama. Drugim riječima, morate imati šesnaest godina. Bilo tko dovoljno star da glasuje može zaključiti da ima i važnijih načina kako provesti svoje vrijeme – primjerice, veza, posao, ili kupovina hrane, ili slušanje nekog drugog CD-a kojega je kupio isti dan. Može se također zateći kako viče na CD-liniju, „Začepi! Vi biste trebali biti pop-grupa!“]

Hornby zapravo želi da Radiohead bude stereotipna rock-grupa koja će slušatelju pružiti ono za što je taj slušatelj/konzument/kupac dao svoj novac – „ljupki užitak“ koji će eventualno ugodno popuniti njegovu svakodnevicu u kojoj autom putuje na posao i kupuje hranu, jer je njegov novac dobro potrošen samo ako on „uživa“ u albumu/filmu/seriji/nogometnoj utakmici, a da se od njega ne traži neki pravi angažman.[7] Hornby ne želi da Radiohead postavlja pitanja, začuđuje i zahtijeva slušateljsku pozornost, jer je to „za tinejdžere“.[8]

No, Radiohead nije upao u zamku ovih površnih i krajnje nepromišljenih opservacija. On je svjestan činjenice da je, koliko god njegova glazba ponekad bila nepristupačna širokim masama, ipak, na kraju krajeva, samo rock-grupa, kao što to i sami članovi često naglašavaju. Oni ne smatraju sami sebe „umjetnicima“ i eksperimentatorima. Oni su svjesni da, u popularnoj glazbi, “if you’re interested in actually being heard, you have to work within the system”[9] [ako želiš da te se zapravo čuje, moraš raditi unutar sustava], no to ih ne sprečava da i dalje pomiču granice prihvatljivog u toj istoj popularnoj glazbi – zvukom, slikom i odnosom prema glazbenoj industriji.

Iz svega do sada rečenog vidljivo je da se Radiohead opire bilo kakvim plitkim klasifikacijama koji su prisutne u stereotipima o „visokoj“ ili „niskoj“ kulturi i omogućuje dublje promišljanje glazbe i kulture općenito – onima koji to žele.


[1] Usp. Adorno, Theodor W. i Horkheimer, Max, Dijalektika prosvjetiteljstva (prev. Nadežda Čačinović-Puhovski), Sarajevo: „Veselin Masleša“, 1989. i Adorno, Theodor W., The Culture Industry: Selected Essays on Mass Culture, London and New York: Routledge Classics, 2001.

[2] Büsser, Martin, Avantgardistische Aspekte der Popkultur, u: Rösing, Helmut, Schneider, Albrecht i Pfleiderer, Martin (ur.), Musikwissenschaft und populäre Musik: Versuch einer Bestandsaufnahme, Hamburger Jahrbuch für Musikwissenschaft; sv. 19, Frankfurt am Main: Lang, 2002, str. 320.

[3] Ibid., str. 319.

[4] Brackett, David, Interpreting Popular Music, Berkeley and Los Angeles: University of California Press, 2000, str. 159. David Brackett ovim rečenicama objašnjava neke aspekte u stvaralaštvu Elvisa Costella, kod kojega se također može zamijetiti slična problematika kao kod Radioheada.

[6] Ibid.

[7] White, Curtis, Kid Adorno, u: Tate, Joseph (ur.), The Music and Art of Radiohead, Hants: Ashgate, 2005, str. 11.

[8] I u hrvatskoj rock-„kritici“ (u navodnicima zbog razloga očitog iz ovdje priloženog citata) bilo je sličnih reakcija na Kid A i Amnesiac: „(…) lijeni bend u autorskoj blokadi, s viškom novca i vremena, studio počinje doživljavati poput ‘igračke’ i ‘instrumenta’, čine se ‘eksperimenti’, pravi se ‘umjetnost’ i sve je ‘genijalno’ (Kid A i Amnesiac su skoro izašli kao dvostruki album), a sve skupa je, zapravo, d*** na šibici i dosadno pokriće za nedostatak jakih pjesama. Hoćete dokaz? Uzmite Kid A i Amnesiac, pomno ih preslušajte pa, ako niste trendi glupan nego pri slušanju glazbe uključujete i mozak i želudac i srce i dušu, priznajte sebi samima da su najbolje pjesme s ova dva albuma You And Whose Army?, Knives Out, I Might Be Wrong te Life In A Glasshouse i Pyramid Song (svih pet s Amnesiaca) u kojima su Radiohead napokon zasvirali i zapjevali na uobičajenim instrumentima, uz puhački combo u jazzerskoj Life In A Glasshouse ili klavir u Pyramid Song, što znači da eksperiment nije uspio i da bi se Radiohead, umjesto zamornog ‘otkrivanja’ elektronike, trebali vratiti k sebi.“ Dragaš, Aleksandar, Amnesiac (recenzija). (pristup: 16. veljače 2010.).

[9] Thom Yorke u intervjuu, citirano u: Schneiderman, Davis, „We got Heads on Sticks / You got Ventriloquists“: Radiohead and the Improbability of Resistance“, u: Tate, Joseph (ur.), The Music and Art of Radiohead, Hants: Ashgate, 2005, str. 22.

One response to ““Visoka” vs. “niska” kultura

Odgovori

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s