Dodatak – The King Of Limbs

Tekst koji slijedi nije dio mog diplomskog rada, već je nastao kasnije, iz moje potrebe da napišem nešto i o zadnjem Radioheadovom albumu, The King of Limbs. Urednica Rajka Rusan tekst je predstavila u emisiji pod nazivom Ogledi i rasprave na Trećem programu hrvatskog radija u prosincu 2012. godine.

The King of Limbs, osmi studijski album engleskog sastava Radiohead, objavljen je 18. veljače 2011. godine u digitalnom obliku na Radioheadovoj web-stranici, a fizičko izdanje u obliku CD-a i vinila objavljeno je mjesec dana kasnije. To je dosad najkraći Radioheadov album – ima osam pjesama i traje svega 37 minuta.

Njihov prethodni album In Rainbows izdan je 2007. godine. Dakle, Radiohead je nakon četiri godine diskografske pauze prošle godine izdao album u trajanju od svega 37 minuta, što je za neke obožavatelje bilo poprilično zbunjujuće, pa čak i razočaravajuće. Međutim, na ovaj način članovi Radioheada kao da su postavili pitanje: „Tko još uopće u današnje vrijeme Interneta, iPod-a i YouTube-a očekuje izdavanje konvencionalnog albuma u trajanju od sat vremena?“ Zaista, nakon što je sam Radiohead već u više navrata propitkivao koncept glazbenog albuma, od neizdavanja singlova uz album Kid A, pa do izdavanja albuma In Rainbows samostalno, preko Interneta, nudeći obožavateljima da sami odrede cijenu koju za njega žele platiti, nekonvencionalna kratkoća albuma The King of Limbs te njegovo izdavanje također putem Radioheadove web-stranice, i to dan ranije nego što je bilo najavljeno, govore o Radioheadovom vrlo slobodnom i neopterećenom interpretiranju medija glazbenog albuma u današnje vrijeme. No, takva sloboda i neovisnost o diskografskim kućama, a istovremeno svejedno velika komercijalna uspješnost moguća je, naravno, zbog činjenice da je Radiohead upravo zahvaljujući svom do sada stečenom statusu u svijetu glazbe u mogućnosti ovako propitkivati konvencije glazbene industrije, a bez većih posljedica za prodaju albuma. Radiohead si može priuštiti subverzivne postupke upravo zahvaljujući svom statusu, ali i obratno, zahvaljujući njegovom statusu ti subverzivni postupci uopće mogu imati značajnijeg odjeka. Radiohead zato koristi svoju specifičnu poziciju u današnjem svijetu popularne glazbe i vješto, u postmodernističkoj maniri, balansira između svjetske slave i kritiziranja današnje glazbene industrije. Zanimljiva je činjenica da je The King of Limbs u prvom tjednu na top-listama bio najniže rangirani Radioheadov album nakon albuma Pablo Honey iz 1993. godine. S druge, pak, strane, vinilno izdanje albuma bilo je najprodavanije vinilno izdanje nekog albuma u 2011. godini. No, spomenuti podaci odnose se isključivo na prodaju The King of Limbs u dućanima, ali ne i na prodaju albuma putem downloada s Radioheadove web-stranice. Radioheadov menadžer objasnio je ove godine časopisu Rolling Stone: „Većina prodaje ovog albuma odvijala se direktno od grupe prema obožavatelju, bez posrednika. Financijski, ovo je vjerojatno najuspješniji album kojega su ikada snimili. Jer, kod tradicionalnog izdavanja albuma diskografska kuća je ta koja zaradi najviše novca.“ U doba kada diskografske kuće propadaju, kada se glazbenici mogu, a najčešće i moraju sami pobrinuti za distribuciju i promociju svoje glazbe, kada opada prodaja CD-a, ali istovremeno začudno raste prodaja vinila te glazbe u mp3 obliku, i kada koncertna djelatnost zapravo preuzima ulogu najprofitabilnijeg dijela glazbene industrije, možda je u takvo doba lakše shvatiti Radioheadov potez samostalnog izdavanja albuma od svega 37 minuta nakon četiri godine diskografske pauze, i to prvo preko vlastite web-stranice, gotovo bez ikakve prethodne najave i promocije. Radiohead više ne mora izdavati albume pritisnut rokovima koje su im nametale diskografske kuće, već to može učiniti u onom trenutku i na onaj način koji samoj grupi najviše odgovara.

Većina kritičara, pišući o Radioheadovom The King of Limbs, zamijetila je da se album može doživjeti kao sastavljen od dvije cjeline. Poput albuma Low Davida Bowiea, i The King of Limbs sastoji se od konvencionalnijih pjesama s jedne, i zvučnih eksperimenata s druge strane, no, za razliku od Bowiejevog albuma, ovdje je raspored obratan – zahtjevnije, eksperimentalnije pjesme našle su svoje mjesto u prvom dijelu albuma, a nakon njih slijede one možda pristupačnije na prvo slušanje. I ovo je još jedan pokazatelj da su za Radiohead davno prošla vremena u kojima je prvi dio albuma trebao sadržavati singlove. Naravno, još od vremena nakon velikog hita Creep iz 1992. godine, Radiohead ne stvara glazbu za puštanje na komercijalnim radio-postajama. Prvih nekoliko pjesma s albuma The King of Limbs, kao što ste to mogli i čuti u ovoj emisiji, zbilja je pomalo začudno u odnosu na ipak nešto konvencionalnije pjesme s prethodnog albuma In Rainbows. U većini pjesama s albuma The King of Limbs glavnu ulogu ne igraju harmonijske progresije niti upečatljive vokalne melodije, pa čak niti riječi pjesama, već su najvažniji prije svega ritam te sama tekstura zvuka. Rezultat je to i procesa snimanja ovog albuma, koji je bio mnogo spontaniji nego kod prethodnog albuma. Nakon izdavanja albuma In Rainbows, pjevač Thom Yorke izjavio jeda niti jedan član grupe više ne želi prolaziti kroz taj proces snimanja longplay albuma. Multi-instrumentalist Johnny Greenwood izjavio je za časopis Rolling Stone da je za album The King of Limbs grupa željela iskušati nešto novo. Stoga su članovi grupe eksperimentirali s okretnim pločama gramofona i softverom za sampliranje kojega je napisao Greenwood, te su fizički samplirali i manipulirali vlastitu glazbu na kojoj su radili. Pjevač Thom Yorke proces je usporedio s montažom kakvog filma. Rezultat su zvukovne teksture poput kolaža, ambijentalni zvukovi, a sve to uz konstantnu ritamsku motoričnost kao kontrast harmonijskoj statičnosti. Na albumu The King of Limbs nema mjesta monumentalnosti koja je tako česta u popularnoj glazbi, već umjesto toga svaki član grupe svojim instrumentom doprinosi finom tkanju zvuka oko neprekidne ritamske podloge, što pjesmama na određeni način daje gotovo meditativni karakter.

Nakon pjesama Bloom, Morning Mr. Magpie, Little By Little i Feral koje su se temeljile na konstantnoj ritamskoj motoričnosti i bogatim teksturama ambijentalnih zvukova, peta po redu na albumu The King of Limbs, pjesma Lotus Flower, prva je koja ima konvencionalnu strukturu pjesme, odnosno, strofe i refren, pa je jasno zašto je upravo za tu pjesmu snimljen za sada jedini službeni video-spot s ovog albuma. Video-spot za Lotus Flower objavljen je na Internetu dva dana ranije nego sam album The King of Limbs, kao do tada jedina najava materijala s nadolazećeg albuma. Ubrzo nakon pojavljivanja na Internetu, ovaj video-spot pokrenuo je lavinu reakcija novinara i obožavatelja Radioheada na raznim društvenim mrežama. Crno-bijeli video-spot prikazuje isključivo pjevača Thoma Yorkea kako uživljeno pleše pjevajući pjesmu Lotus Flower i upravo je taj njegov ples, kojeg su mnogi prozvali „spastičnim“, postao internetskim fenomenom – odjednom su se na YouTube-u pojavili brojni amaterski video-uradci u kojima je zvuk originalnog video-spota zamijenjen nekom drugom pjesmom, pa se tako može vidjeti Thoma Yorkea kako pleše na pjesmu Dancing Queen od ABBA-e, i slično. No, osim toga, reakcije na pjesmu, kao i na album, odavale su isprva dojam zbunjenosti, kao da ni fanovi ni kritičari nisu bili sigurni što da točno misle o novim Radioheadovim pjesmama. S jedne strane su ih proglašavali preapstraktnima, teško slušljivima  i kompliciranima, a s druge pak strane govorili su da se radi o sasvim prepoznatljivom i uobičajenom Radioheadovom materijalu, čak i da nije dovoljno progresivan za Radioheadove standarde. No, ono što gotovo niti jedan kritičar pomalo zbunjen video-spotom za Lotus Flower nije zamijetio jest sljedeće – kao prvo, Radiohead je prije toga snimio svega četiri video-spota u kojima se pojavljuju sami članovi grupe, dok velika većina njihovih video-spotova naginje apstraktnijem, likovno-umjetničkom izričaju. Nadalje, Radiohead su uvijek bili grupa čija se glazba prije svega povezivala s uzvišenim stanjima duše, s melankoličnim osjećajima, s eteričnim ugođajem. To je grupa čiji članovi izgledaju zapravo sasvim obično, a ne poput kakvih rock-zvijezda, i čija lica već dugi niz godina ne krase omote albuma. Neki su čak govorili i o njihovom aseksualnom imidžu. A sada se, najednom, pojavljuje video-spot u kojem za čitavo njegovo trajanje vidimo samo Thoma Yorkea kako pleše, tresući se, praveći grimase, onako nizak, mršav, raščupane kose koja proviruje ispod crnog šešira. Treba napomenuti da samo po sebi nije ništa neobično u tome što Thom Yorke pleše – uživljenost u scenski nastup i ples sastavni je dio svakog njegovog koncerta. No, video-spot koji se sastoji samo od njegovog plesa, i to (barem djelomično) koreografiranog, zbilja je nešto posve novo u Radioheadovom opusu. On zapravo šalje i jasnu poruku o cijelom albumu The King of Limbs – ovdje je sada važna tjelesnost, fizičkost, ritam, pokret, ples. Stoga je pomalo teško razumjeti zašto su neki taj album doživjeli kao teško slušljiv i neshvatljiv, kad zapravo počiva na onom primarnom, na ritmičnosti i pokretu. I upravo je to ono zbog čega je Radiohead još jednom pomaknuo granice i pokazao da se zbilja radi o grupi u vezi koje je bolje ne imati očekivanja, jer su velike šanse da će se ista iznevjeriti. Dok kritičari pokušavaju dešifrirati tekstove pjesama, pronaći razloge zbog kojih je The King of Limbs toliko kratkog trajanja i analizirati kolaže zvukova od kojih su sazdane pjesme s ovog albuma, video-spot za Lotus Flower poručuje nam da je potrebno samo prepustiti se ritmu.

Pjevač Radioheada Thom Yorke u jednom je intervjuu opisao album The King of Limbs kao izraz „fizičkog pokreta“ i „divljine“, a i likovno oblikovanje omota albuma inspirirano je sjevernoeuropskim bajkama povezanima sa šumama i prirodom. Sam naziv albuma The King of Limbs (na hrvatskom doslovno: Kralj udova) odnosi se na stablo hrasta u šumi u Wiltshireu za koje se vjeruje da je staro tisuću godina. Kao što je slučaj sa svim Radioheadovim albumima od 1995. godine nadalje, i ovaj album likovno je opremio Stanley Donwood u suradnji s pjevačem Thomom Yorkeom. Likovni radovi koji prate fizičko izdanje albuma The King of Limbs prikazuju tako drveće koje ima oči, pokretne udove, usta. Donwood i Yorke stvorili su čudnovata bića koja nisu ni dobroćudna ni zloćudna, nego su naprosto tamo, dio živog duha šume. Ova inspiracija prirodom zasigurno je u vezi i s Yorkeovim dugogodišnjim aktivizmom na području zaštite okoliša. U nedavnom intervjuu izjavio je: „Brige u vezi okoliša postale su neka vrsta čudne opsesije u mojoj glavi.“ No, priroda je inspirirala album The King of Limbs i svojim zvukovima, pa se tako u pjesmama mogu čuti sampleovi zvukova kao što su pjev ptica i vjetar, osobito u predzadnjoj pjesmi na albumu, Give Up The Ghost. Ova pjesma, kao i pjesma Codex koja joj prethodi, možda su najbliže ranijim Radioheadovim uradcima. Codex je balada u kojoj dominiraju vokal i klavir Thoma Yorkea te donekle podsjeća na Pyramid Song s albuma Amnesiac. Give Up The Ghost također je intimnog, lirskog ugođaja, no ovdje Yorke pjeva prateći se na akustičnoj gitari uz korištenje efekta za sampliranje vokala. Upravo su ove dvije pjesme zaslužne za prozračan, topao efekt kojega ima druga polovica albuma The King of Limbs.

Prve reakcije kritičara i obožavatelja na Radioheadov album The King of Limbs bile su vrlo oprečne. Neki su tvrdili da se radi o Radioheadovom do sada najboljem albumu ili barem do sada najpristupačnijem na prvo slušanje, a drugi su mu, upravo suprotno, zamjerali preveliku zahtjevnost, preslabi intenzitet, ili pak preveliku sličnost s dosadašnjim uradcima i previše mračnu atmosferu. No, iako se radi neortodoksnoj i neobičnoj glazbi koja od slušatelja možda zahtijeva drugačiji pristup, ipak je to u srži pristupačna glazba, perkusivna, prozračna, eterična i melodična, s vrlo suptilno prožetim utjecajima world musica, jazza, dubstepa, ambijentalne i elektroničke glazbe, kao stvorena za slušanje kasno u noć. Radiohead nekako uvijek uspijevaju pronaći onaj prostor između ozbiljnoga i lijepoga, napetoga i meditativnoga, poput pravih majstora oprečnosti u glazbi. I u 37 minuta trajanja albuma The King of Limbs taj su prostor ispunili na vjerojatno najbolji mogući način.

Zanimljivo je primijetiti kako se sve Radioheadove pjesme transformiraju pri njihovom izvođenju uživo na koncertima. Gotovo svaki njihov novi album prate diskusije oko toga što se na tom albumu odmaknulo od konvencionalnoga, i jesu li možda negdje ipak postavili prevelike zahtjeve pred slušatelje. No, kada se Radiohead sluša i gleda uživo, kada na pozornici promatrate glazbenike koji istinski uživaju u svakom trenutku onoga što rade, i koji taj užitak uspješno prenose i na publiku, postaje jasno da takve diskusije često promašuju bit stvaranja, izvođenja i slušanja glazbe. Radiohead je grupa koja voli izazove i vrlo je vjerojatno da će ih i dalje beskompromisno postavljati pred samu sebe i pred slušatelje – a na njima je hoće li izazov prihvatiti.

One response to “Dodatak – The King Of Limbs

  1. Pingback: Dodatak – The King of Limbs | Radiohead + postmodernizam

Odgovori

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s